Lipanj u slikama.

Kako je prošli mjesec u slikama dobio dosta dobar feedback (hvala vam), sjetih se i protekli mjesec poslikati nekolicinu stvari koje su me razveselile, rastužile, nasmijale i sl. Mnogo toga se dogodilo, što lijepoga, što ružnoga (nasreću, ove ružne stvari su u manjini) pa evo mog drugog slikoposta.

Jedna od najbitnijih stvari je ta da se konačno u Karlovcu otvorilo novo željezničko stajalište Karlovac centar. Bila bi to normalna vijest, čak i radosna za putnike vlakom, da se to stajalište ne gradi već x godina. Zbilja više ne znam točno otkad, zameo se broj. Neki tvrde da priča oko gradnje seže u sedamdesete godine 20. stoljeća. Ajde, bar su se napričali u tih četrdesetak godina, a čini mi se da su i previše mljeli dok su gradili, jer, budimo realni, koliko je potrebno za  sagraditi komad terase i stepenice s par klupa? Očito predugo po nekima.

Bilo kako bilo, taj dan sam se vraćala iz Zagreba pa rekoh, idem baš vlakom umjesto busa da vidim i to čudo. Vlak je stao na stajalištu. Ljudi su izašli. Kondukter je zatvorio vrata i vlak je krenuo dalje. Zbilja povijesan trenutak za sve putnike "profesionalce", kako je jedan kolega skovao naziv. Prerezala sam u mislima vrpcu i zadovoljno otišla dalje.* Obnovljena ljubav mene i željeznice trajala je punih 21 dan. Opet mrzim HŽ iz dna duše.

Velepoštovani otac je bio nešto poslovno u Srbiji pa je donio masu slatkiša. Nakon čipsa s okusom sarme, kiselih krastavčića i bele vešalice, ničemu se ni čudim, pa tako ni ovoj čokoladi. Inače, ovo nisu lješnjaci, nego smoki s okusom čilija. Nije ni loša kombinacija, moram priznati.

Kornjače se i dalje dobro slažu, najviše se vole zgurati jedna preko druge na istu stijenu, nemam pojma za koga sam slagala tri otočića kad su ionako samo na ovome.

 

Palo je i prvo kupanje/sunčanje/brojanje zjaka na Korani, a kao pravi wannabe hipster, naslikavam i svoje bose noge.*

A nabacio se i nekoliko puta maraton omiljenog filma. Sad sam opet sve ponovila, nikad ne znaš kad će zatrebati. Poseban pozdrav vrlim pismenim informatičarima (ili kome već) koji su prevodili program za skidanje torrenta.*

Kraj mjeseca obilježio je festival nezavisne kulture Nepokoreni grad koji je trajao desetak dana. Handmade izložbu sam ponovno prespavala, nešto mi se bilo teško dići u devet pošto sam doma iz izlaska došla u sedam. Posvađala sam se s vinom taj dan, evo ne pričamo već mjesec dana. Ali, kao pravi revni suorganizator* nadgledala sam bendove na tonskoj probi završne večeri.

Omiljeni Deklići

Kasnije sam se malo opustila zbog stresa prouzrokovanim revnim stejdžmenadžeriranjem*, zajedno s dragom Bugom i Pivom.

 

Izlazak smo okončali gledanjem izlaska sunca na balkonu, podočnjaci su od neispavanosti i stresa, znate, jako je stresno to sve organizirati.*

Čak mi se i vid pokvario, bit će od konstantnog pisanja i odgovaranja na e-mailove.*

I naravno, ne može proći nijedan mjesec da ja ne naslikavam hranu, bilo mojih ruku djelo, bilo tuđih. Jedno popodne smo imali pravi turski ručak kad me posjetio prijatelj koji već godinu dana živi u Turskoj pa je spravio brdo tamošnjih jela.

Kebap tavuk dürüm, cacık, kısır, ayran i salata (uspjeh sve popamtiti)

Sebe samu sam gostila finim pilećim ražnjićima, tzatzikijem i brdom salate.

A dragi me fino hranio zadnji vikend... zbilja se ovaj put potrudio maksimalno, rekoh mu da se može ženiti.

Mesne okruglice po naputku Jamie Olivera i grčka salata.

Tandoori piletina i curry od slanutka

Pizza bruschetti, pravi zdravi midnight snack.

I za kraj, rastanak s kosom. Prvim danom bivanja u EU, odrezah ju. Došlo je vrijeme za još jedno ritualno šišanje (imam taj pomalo pa bizaran običaj, velike promjene i događaji me tjeraju da drastično mijenjam frizuru). Zadnja fotka s dugom kosom.

* nadam se da ste primijetili da se sa svim gornjim izjavama sprdam, ali neka se nađe pojašnjenje. I najgori sam stage manager na svijetu. 

A kako ste vi proveli lipanj? Živjeli i uživajte do sljedećeg puta!